Kako to da neki viču, a neki komuniciraju s lakoćom i razumijevanjem i bez toga? Kako to da je sa mnogima teško ili nemoguće komunicirati, a da i sami ne zavičemo. U kom trenutku nesporazumi i nerazumijevanje prerastaju u vikanje? Postoji li način ili tonalitet kojim možemo utišati i umiriti i najglasnijeg sugovornika i vratiti ga na pravu frekvenciju? Postoji li neka tajna veza, riječ ili gesta koja čak i tada otvara put razumijevanju i uspješnoj komunikaciji?

Radimo dugo, primamo ogroman broj zahtjeva i obaveza, hvatamo rokove, izbjegavamo greške, brzo se umaramo, a slobodno vrijeme sve nam je veća nepoznanica. U tom žrvnju zahtjeva, često se pitamo što je najvažnije i kako između dva najvažnija zahtjeva, izabrati onaj važniji? Što je prioritet, klijent koji je ispred mene sa zahtjevom ili izvještaj kojeg unutar trideset minuta moram predati nadređenom? Kolegij na kojem ću se informirati o proizvodima koji su sada u produkciji ili edukacija koja će podići razinu mojih poslovnih kompetencija? Neizglačano dječje rublje za vrtić sljedećeg dana ili priča koju smo mu obećali ispričati valjajući se s njim po podu?

Jedne sam večeri s prijateljicom otišla na koncert klapa. Tek što su počeli pjevati,  uzdahnula je komentirajući naglas kako su još puna dva radna dana ispred nje, a onda konačno može uživati vikend. Pitala sam je što je sprečava da uživa upravo sada, umjesto da planira i odbrojava dane do uživanja. A uživanje je tu pored nje. I kako bi bilo odabrati najbolje iz sadašnjeg trenutka?

Bilo da nešto zamišljamo, ili da se to uistinu događa, naš um stvara predodžbu. Naša neurologija na biokemijskom nivou ne poznaje tu razliku. Naše tijelo reagira čak i na najmanju misao. Kako to da onda tako malo koristimo pozitivne misli, pozitivno razmišljanje i predočavanje? Kako biramo radije brinuti se, strahovati i razmišljati o najgorem!? Moramo li uopće o ičemu razmišljati?

Scenarij situacija zbog kojih reagiramo kroz stres u modernom svijetu svugdje je isti: Ogroman broj zahtjeva i zadataka na poslu, kolege s kojima se ne može razgovarati niti dogovarati, (pre)glasne pritužbe nezadovoljnih kupaca, nesigurnost vremena u kojem živimo, hrpa neopeglanih košulja, beskonačne obaveze oko djece, koji kilo-GRAM previše i koji minus previše? Možemo li tome stati na kraj, osim pobjeći na drugi kraj svijeta i na trenutak odahnuti od zahtjeva postavljenih prema nama...

Koliko puta ste se pitali zašto vaše dijete voli jesti pred tv-om? Ili, igrati se u dnevnoj sobi, a ne u kutiću kojeg ste pripremili za igru u njegovoj sobi? Ili nikako ne želi spavati u svom krevetu već uredno uskače u vaš bračni krevet!? Koliko ste puta to probali mijenjati, no bez uspjeha.